Tebi, prijatelju

Tebi, prijatelju, koji se bojiš svojih rana i slabosti

Tvoja korizma, tvoja pokora, možda je baš to – hrabrost da se pogledaš u vlastiti odraz svojih osjećaja, svojih stanja, svog ponašanja. To je dovoljan križ.

Odkad je korizma počela, mnogi pišu o odricanju, slobodi od stvari, oslobođenju od loših navika, o postu i molitvi, milosrdnim djelima prema onima oko nas koji su potrebiti naše pomoći i oproštenja…i sve se vodi na činiti i postizati, nadilaziti sebe i izdizati se u onu zbilju milosti i čistoće duše i tijela. No, što je s onim dobrim vjernicima koji se jednostavno ničega nisu odrekli???

Ima nas mnogo koji ljubimo Gospodina, a koji jednostavno ne možemo sada činiti niti odlučiti o djelima pokore i milosrđa. Zapravo, pomalo se i bojimo posljedica tog odricanja – promjene na koju nismo spremni, poboljšanja koje nismo u stanju primijeniti… I nađemo se brzo na stazi razmišljanja o sebi kao o lošim, mlakim, tromim vjernicima koji ne zaslužuju Božju ljubav i milosrđe, a zaboravljamo… Mi sami trebamo biti milosrdni prema sebi samima!

Svatko od nas nalazi se na različitoj stubi prema duhovnoj zrelosti i svetosti. Svatko od nas ima svoju različitu i jedinstvenu istinu od koje ne mora bježati. Tvoja istina je samo tvoja istina, koliko god ljudi imao oko sebe da dijele tu tvoju istinu nije ta istina jednaka, jer tvoje misli, tvoji osjećaji, tvoji stavovi i na kraju tvoje rane su tvoja istina koja može doticati i utjecati na drugoga, ali ne i poistovjećivati drugoga s tobom! I zato svaki pokušaj da se gadiš samome sebi gledajući u drugoga koji je po tvom sudu ‘bolji, staloženiji, mirniji, snažniji, radikalniji’ ludi je pokušaj, jer taj drugi nosi svakodnevicu sa svojom istinom na leđima.

Skloni smo uspoređivati se, često one ”bolje” od sebe lako opravdamo, ali sebe pred sobom teško znamo opravdati, jer se bojimo pogledati u sebe, doista pogledati u svoje rane; ono što te boli i zašto te boli, ono što budi u tebi ljutnju i zašto ju budi, ono što u tebi množi sjetu i osjećaj nedovoljnosti, bezvrijednosti i zašto… To su, prijatelju, situacije, trenutci milosti – USUDITI SE ZAVIRITI U SVOJE SRCE! I tvoja korizma, tvoja pokora, možda je baš to – hrabrost da se pogledaš u vlastiti odraz svojih osjećaja, svojih stanja, svog ponašanja. To je dovoljan križ…

A da ne zaboraviš da sve što se unutra krije izlazi na van, Bog ti je dao i slabosti. Sve ono što nastaje pod utjecajem velike količine tvojih misli koje prerastaju u tvoju maštu i potrebe, čak i želje. Sve ti je to dano kao DAR! Da, SLABOSTI SU DAR! Jer svaki onaj koji vidi svoje slabosti, može usmjeriti svoj pogled na uzrok tih slabosti, ponovno se vraćamo u sebe, ondje gdje vlada nered, nejasnoća, zbunjenost, strah i gađenje.  No, znaš li što je Radosna vijest Isusa na Križu za tebe?! – Činjenica da se On nije bojao svojih rana i slabosti, činjenica da ih nije skrivao!!! Nije krio da je umoran – padao je, nije krio da je žedan – tražio je piti, nije krio da ga bole probodeni udovi – plakao je. Ne, Isus se nije bojao svojih slabosti koje dolaze s činjenicom da si čovjek, kao što se nije bojao ni svojih rana – nije nakon silaska s križa i Uskrsnuća imao neprobijene dlanove, bok i noge, ne, POKAZAO JE SVOJE RANE, jer rane su bile svjedok Njegove ljubavi, one nisu zarasle, ali više nisu ni boljele!

Dragi prijatelju, tako je i s našim ranama, kad ih se usudiš staviti na svijetlo dana, one gube svoju moć, jer istina oslobađa, a do istine se dolazi otvaranjem svoga srca – prvo pred sebe (ali ne bez Boga koračati po tim ranama, jer ćemo izaći iz njih očajni i depresivni), a tek onda u toj slobodi koju ti Gospodin daje  stati i pred druge  bez straha, s Božjim pouzdanjem u tebe i tvoju jakost! Tako dobro prevladava, ti bivaš slobodan i sretan. I više nema preskakanja stuba prema zrelosti, gdje završiš padajući još dublje i dalje od sebe i Boga, nego polako, u i iz svoje istine živiš i dišeš Gospodinovom slobodom djeteta Božjega!

BTB i vodio na tom putu.

  1. Marija Pia Tadijanov

Quelle: www.laudato.hr