Hrvatski dušobrižnički ured u Njemačkoj

Sveti Roko

ZAŠTITNIK OD KUGE I DRUGIH ZARAZNIH BOLESTI

Lijek protiv pandemije koji je prije više od sedam stoljeća ‘propisivao’ sveti Roko

Sveti Roko nije na prvo mjesto stavljao vanjštinu, već je ronio u ljudske duše tražeći Onoga kojeg je najviše ljubio. Zar nismo mi zaboravili ljubiti? Počeli smo se brinuti samo o sebi nagomilavajući hranu i potrepštine, zaštitne maske i rukavice, a zaboravili smo na ono najvažnije – ljubav

Foto: IMichiluzzu

“Brojne su rane koje je čovjek zadao zemlji koja je više puta, u ravnodušju mnogih, pokazala svoju bol. U ovom svijetu koji Gospodin voli više nego mi išli smo dalje punom brzinom, osjećajući se snažni i sposobni za sve. Pohlepni za profitom, pustili smo da nas potpuno obuzmu stvari i omami žurba. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo čuli krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u bolesnom svijetu”.

Riječi su to koje su odjekivale 27. ožujka pred praznim, kišom okupanim i mračnim Trgom svetog Petra gdje je nasljednik Petrov, papa Franjo, osvijetljen i skrušen stajao pred Gospodinom i molio za ovaj napaćeni i izgubljeni svijet. Stajao je sam, bez igdje ikoga, a molio je za druge. Za nas koji se nismo obazirali na svjetske nepravde i ratove, koji smo pored siromaha prolazili užurbano i nevoljno, koji smo uništavali planet kao da je naše vlasništvo i kao da smo mi zadnji koji će na njemu živjeti. Iako smiren, vikao nam je da samo zaboravili Onoga koji svime upravlja, Onoga koji je sve stvorio i tako divno rasporedio, Onoga čije ime je Bog, a kojeg se mnogi boje upoznati. Bio je to njegov poziv da uspravimo ruke na molitvu i tim najjačim oružjem pobijedimo nevolju koja nas je snašla, skrila u naše domove i opustjela naše ulice i parkove.

Nije to bio samo puki poziv, već vapaj da se okrenemo Bogu, kojemu ništa nije nemoguće (usp. Lk 1, 37), i od njega molimo milost da nas spasi i očuva, kao što su to u davna vremena činili naši preci. S križem Kristovim išli su u procesiji Rimom i otjerali kugu koja je zarobila grad. Nije se Bog od tada promijenio pa ne uslišava naše molitve, nego smo se mi promijenili. Ne borimo se protiv kuge našeg vremena pravim oružjem. Umjesto oružja vjere i molitve, povjerenja i ufanja, mi smo u ruke uzeli širenje lažnih informacija i panike, ravnodušnost i mrmljanje. Vjera nas treba voditi! I zato nam se danas, više nego ikada, kao primjer pokazuje sveti Rok. Nama dalek, a toliko popularan svetac, koji je svoju vjeru svjedočio upravo u borbi protiv kuge. On nam daje lijek da izliječimo kugu naših dana.

Rođen je 1295. godine u južnom francuskom gradiću Montpellieru u grofovskoj obitelji. Njegovi roditelji nisu mogli imati djece pa su svakodnevno molili i zavjetovali se Gospodinu. Želja im je uslišana, no nisu mogli ni slutiti što će sve za ovaj svijet učiniti njihov sin. Rok živi jednim mirnim i jednostavnim životom, učeći o katoličkoj vjeri od svoje majke koja je bila jako dobar primjer. Roditelji umiru kada je Roku bilo svega dvadeset godina, a on ne oklijeva u onome što ga je majka učila, i što je s vremenom i sam prihvatio, nego uskoro prodaje sve što je naslijedio te novac dijeli siromasima. Baš kao što je Isus tražio od svakoga koji ga je želio savršeno slijediti: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.“ (Mt 19, 21).

Nakon što je podijelio novac, krenuo je kao siromah na hodočasnički put prema Rimu. Na ulazima u gradove susreće oboljele od kuge koji su tada bili istjerani kako ne bi bili prijetnja drugima. Rokovo srce ne može ostati ravnodušno pred tim prizorom te se on često zaustavlja pred bolesnima i pruža im potrebnu njegu i skrb. Iz grada donosi sve što im je potrebno te pruža duhovnu potporu. Brinući se tako o bolesnima i sam biva zaražen kugom i protjeran iz grada nakon čega se povlači u šumu. Ondje nije sam jer mu svakodnevno dolazi lovački pas koji donosi koricu kruha. Taj se prizor najčešće veže uz svetog Roka, a iako se ne smatra istinitim, prikazuje Rokovu vjeru u Božju providnost. Svakako je istina da ga ondje pronalazi jedan patricij koji se, vidjevši njegovu vjeru, i sam obraća te ga prima pod svoj krov, njeguje i brine o njemu dok u potpunosti ne ozdravi. Nakon što je prebolio kugu, Rok odlučuje da će se vratiti u svoj rodni kraj. Kugom izmučenog i u potpunosti izmijenjenog Roka njegovi mještani ne prepoznaju već ga prozivaju špijunom i zatvaraju u tamnicu. Nakon pet godina zarobljeništva ponovno oboli od kuge i 16. kolovoza 1327. u dobi od 32 godine Rok umire u zatvoru.

Puno je toga što je Rok proživio, a i mi danas proživljavamo. Sveti Rok živio je naizgled običnim životom, ali ono što je proživljavao u svojoj nutrini bilo je svakako posebno. Pokazuje nam da i mi moramo zaroniti u sebe, ondje pronaći Boga. No ne samo u sebi već i u drugima oko sebe – to je sveti Rok činio kada je brinuo o bolesnima. Nije na prvo mjesto stavljao vanjštinu, već je ronio u ljudske duše tražeći Onoga kojeg je najviše ljubio. Zar nismo mi zaboravili ljubiti? Počeli smo se brinuti samo o sebi nagomilavajući hranu i potrepštine, zaštitne maske i rukavice, a zaboravili smo na ono najvažnije – ljubav.

Možda je ova rečenica već postala toliko „ofucana“, ali zar nije istina da je ljubav uvijek pobjeđivala? Zastani malo nad svojim životom i pogledaj kada si postao sretniji i mirniji? Onda kada si se svađao sa svojom majkom ili onda kada si ju zagrlio i poljubio? To je Rok činio. Nije osuđivao i odbacivao bolesne i drugačije, nego im je prilazio s ljubavlju i pažnjom. Nije se skrivao pred njihovim izmučenim tijelima, nego ih je cijelim svojim bićem grlio bez predrasuda i strahova. I na kraju, imao je ogromnu vjeru da njegova djela mijenjaju ljude koje susreće, ali i njega samoga. Mijenjaju ih na bolje, baš kao onog patricija koji ga je, zaraženog kugom, susreo u šumi. I mi sada imamo priliku svojim životom mijenjati ljude oko nas. Ako već nismo u mogućnosti pružiti pomoć zaraženima, onda pružimo ljubav i nadu svojim ukućanima. Djelujmo u šumi u koju smo se povukli i vjerujmo da nam ništa neće nedostajati, da će se uvijek pojaviti neki „lovački pas“ koji će nam donijeti ono što je potrebno. Strah nas čini potpuno nemoćnima, a najčešće ga sami proizvodimo.

Kao što ni sveti Rok nije strahovao da će se zaraziti, ni mi nemojmo imati strah pred bolešću. Pa ako se to i dogodi, nemojmo kriviti Boga, već prihvatimo bolest s ljubavlju prema Njemu kao što je to sveti Rok učinio. Budimo sposobni izvući iz te bolesti najbolje što možemo jer je i Rok činio mnoga dobra iako je bio bolestan. Bog sve čini s razlogom. Za nas i za one oko nas. Bit ćemo u životu osuđivani, omalovažavani, odbacivani, ali nitko nam neće moći oduzeti ljubav. Stoga u svojoj „šumi“ i „tamnici“ u kojoj trenutno moramo biti, razmislimo o svome životu, o svojoj ljubavi prema drugome i prema Bogu, o svojoj vjeri i nadi. Uz svijetli primjer svetog Roka, uz molitve naših redovnika i svete mise naših pastira okrenimo ovu situaciju na dobro. To su vjera, nada i ljubav. Nasmiješimo se jedni drugima, mislimo i molimo za one kojima je teško i mijenjajmo ovaj svijet, jer za to nikada nije kasno.

Quelle: Miroslav Durbas | Bitno.net