Kršćanstvo oduševljenja

“… Ima jedna misao sluge Božjeg Petra Barbarića koja kaže da je najbolji put u nebo vršiti svoje svakodnevne dužnosti. A u svakodnevnim kršćanskim obvezama i dužnostima bilo koje vrste nećemo uvijek pronaći oduševljenje kao plamen kojim ćemo gorjeti da ih izvršimo. Dapače, veliki broj dnevnih i običnih kršćanskih obveza ponekad kao da ne daju oduševljenju da raste i da se razvije. Kao da ga guše i ne daju mu disati. Može li početno oduševljenje kojim je bila prožeta naša osobna vjera prerasti u jednu vrstu čvrstog i stabilnog stava da ćemo živjeti svakodnevno, obično svoju kršćansku vjeru u stvarima koje su daleko od reflektora i publike. Jer dobar dio svakodnevnog kršćanskog života kao da se živi u skrovitosti.

Nije riječ o skrivanju kršćanstva. Ili skrivanju onoga da sam kršćanin. U pitanju su područja života koja su godinama za nas ista, svakodnevna i obična od ustajanja do odlaska na spavanje i nisu izloženi ničijim pogledima. Područja koja se tiču ponašanja prema ukućanima, članovima obitelji, kolegama na poslu, dnevnim obvezama i dužnostima koje imamo kao i većina drugih ljudi. Prvotno se nekomu može činiti banalnim, pomalo i cjepidlačenjem da se određene svakodnevne životne situacije mogu i trebaju živjeti kršćanski. Međutim, toliko je dnevnih okolnosti i trenutaka gdje se može barem pokušati živjeti kršćanski. Odgovorno korištenje vremena koje imamo na raspolaganju, ponašanje prema kolegama s kojima radimo, odnos prema roditeljima ili djeci, odnos prema poslu koji nam je povjeren.

Kršćanstvo oduševljenja kao fenomen ponekad ima tendenciju ili čak i napast da svakodnevni ljudski život kršćanina proglasi područjem koje nije ni od kakvog evanđeoskog i kršćanskog interesa. Ponekad ono zahtijeva da se isključivo djeluje na veliko i masovno zaboravljajući na svakodnevnicu kao mjesto življenja vjere. Događa se da svakodnevnica i običnost kršćanskog života prestanu biti kršćanske i vjerničke jer ih oduševljenje svojom snagom i moći jednostavno na neko vrijeme pomete i skloni u stranu.

Je li to ona skrovitost o kojoj je Isus govorio i za koju je redovito optuživao farizeje da je nemaju u svom vjerničkom i molitvenom životu? Što je Isus njima prigovarao? Zar kao kršćani ne trebamo javno moliti i ispovijedati svoju vjeru? Zar se ne trebamo javno angažirati u onim društvenim, političkim i medicinskim pitanjima koja su usko povezana s našim kršćanskim shvaćanjem čovjeka? Je li moguće da je Isus prigovorio farizejima da svoju vjerničku oduševljenost nisu znali rasporediti i na svoj privatni vjernički život, pa je od njih prema njegovom mišljenju ostala fasada, odnosno obijeljeni grobovi?

Kršćanstvo oduševljenja može čovjeka isprazniti od nutarnjih čvrstih stavova i uvjerenja, pretvoriti ga u obijeljeni grob koji tek izvana još sebe smatra kršćaninom, dok se u svojoj svakodnevnici i praktičnim dnevnim životnim djelima više ne pokazuje i ne primjećuje da je kršćanin. Kršćanstvo oduševljenja da bi donijelo plodove nekako mora zahvatiti čovjekovu svakodnevnicu i običnost dnevnog života i pretočiti se i pretvoriti u čvrst i dugoročan stav.

Otprilike kao što se oduševljena ljubav muškarca i žene pretvori u čvrsto i stabilno prijateljstvo i podršku u braku. Ono početno oduševljenje jedno drugim s vremenom se mirno prelilo u njihov svakodnevni život. Ponekad imamo problema s ovim odnosom između oduševljenja i svakodnevnice u koju smo uronjeni. Ponekad ne uspijevamo pomiriti oduševljenje i svakodnevnicu. Događa se da oduševljenje razori svakodnevnicu i praktični dnevni život i pretvori ih u nepodnošljiv teret od kojega bježimo i kojega više ne želimo. Kao što se događa da svakodnevni život utječe i smanjuje naše oduševljenje.

Međutim, čovjeku kršćaninu neizbježno od vremena do vremena nailaze vrijeme i trenutci u životu kada će se morati svojski potruditi povezati oduševljenje i svakodnevnicu. Povezati skrivenost, običnost, skrovitost i pokazivanje, javnost reflektore i publiku. Čini se da je to jedan od smislova koju ima rečenica sluge Božjeg Petra Barbarića o kršćanskom životu koji dostiže svetost tako da svakodnevno kršćanski i vjernički živi svoj dnevni život, obveze i dužnosti sjećajući se prvotnog oduševljenja koje je od eksplozije i snažnog plamena preraslo u malu i nejaku, ali čvrstu i stabilnu vatru kršćanske vjere koja grije kršćanina u njegovim običnim i dnevnim životnim okolnostima i trenutcima kada nema više snažnog i eksplozivnog  oduševljenja.”

Dr. sc. Oliver Jurišić, Profesor filozofije na KBF-u u Sarajevu i vicerektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu

Quelle: www.vjeridjela.com