Prazan grob
Uzkrsna nedjelja sva je biela
od praznog groba Tvoga.
Nema u njemu izmučenog Tiela,
izčeznulo je iz vidika moga.
Križ je tamo i trnova kruna.
I koplje oštro, koje bok Tvoj probi.
I spužva na trsci octa puna.
I iztkano platno veliko bielo,
u kojem bješe umotano mrtvo Tielo.
Taj prazni grob koji motrim sada,
k’o tri žene, ipak smućuje me malo.
Ali nakratko, jer budi se nada.
Tiho me zoveš k stolu na gozbu.
Tvoje Tielo u svetu je Hostiju stalo.
Ta Tvoja razpeta ljubav do kraja
hranom života nam posta.
Daj nam snagu, da dođemo do raja
u duši Te imajuć’ za vječnoga gosta.
I dok gledam tako grob prazni Tvoj,
moja duša postaje biela i čista.
I nije prazna, već ljubavi puna,
koja dolazi od Tebe, uzkrsnulog Krista.
(Nedjeljka Anić-Novinac, „Marulić“, 2. 2018.)
