Krist je uzašao i sjedi zdesna Ocu
Na današnji blagdan slavimo Kristovo Uzašašće i njegovo slavno ustoličenje zdesna Ocu. To je i članak Vjerovanja koji molimo svake nedjelje nakon Evanđelja, odnosno propovijedi: „Uzašao je na nebo i sjedi zdesna Ocu.“ U ovom članku pokušat ću razjasniti određene aspekte ovog članka vjere.
Prije svega valja istaknuti usku povezanost i neodvojivost ovih dvaju izraza, odnosno da je Krist uzašao i da sjedi zdesna Ocu. Te dvije istine vjere nikako se ne mogu odjeljivati jer su uzajamno ovisne i zato kod svih crkvenih otaca i drugih teologa u povijesti teologije koji su tumačili Vjerovanje nalazimo ova dva izraza zajedno. Zajedničko obilježje im je da ih ne treba shvaćati doslovno, nego u prenesenom smislu, pogotovo izraz da Isus sjedi zdesna Ocu. Ne radi se tu naime o fizičkom položaju sjedenja savijenih nogu, nego je posrijedi antički i biblijski metaforički izraz koji označava jednakost onih koji „sjede“ jedan pokraj drugoga. Budući da je Bog počelo i punina svakog savršenstva, isto to se može reći i za Isusa Krista koji je pogotovo zbog dobrovoljnog i poslušnog poniženja samog sebe zaslužio ponovno biti jednak Ocu. Sveti Augustin će pritom reći da ondje gdje Krist sjedi zdesna Ocu, tamo je najviša radost, mir i blaženstvo. S druge strane, izraz da je uzašao na nebo jest izraz antičke trostupnjevite slike svijeta (podzemlje, zemlja, nebo) koja se zahvaljujući suvremenim fizikalnim i astronomskim znanstvenim otkrićima smatra prevladanom. Danas, poznavajući i shvaćajući svijet na taj način, jednostavno više nema kategorija kao što su „gore, dolje, lijevo i desno“ jer nema u kozmosu neke središnje točke od koje bi se polazilo u takvom mjerenju. Odnosno, drugim riječima sve je relativno i kozmos više nema stalnih pravaca. Međutim, za vjeru nije odlučujući kozmološki način shvaćanja, nego egzistencijalni.
Ratzinger u Uvodu u kršćanstvo uspoređuje i suprotstavlja istinu uzašašća s istinom o silasku nad pakao te zaključuje da su to dvije radikalno suprotne mogućnosti ljudske egzistencije; silazak u pakao znači dubinu ljudske egzistencije koja seže do ponora smrti, samoće, uskraćene ljubavi, straha i sl. Svaki čovjek ima ovo iskustvo u životu. Pakao kao mogućnost vječne udaljenosti od Boga nikome nije nepoznat, a Isus Krist svojim silaskom nad pakao pokazuje bezgraničnu solidarnost sa svakim čovjekom, on u poniznoj ljubavi prema čovjeku nije htio ostati uzvišena iznimka u ovom pogledu, nego je htio proći baš sve što u životu prolazi svaki drugi čovjek.
Kristov pak uzlazak na nebo upućuje prema sasvim drugoj mogućnosti ljudske egzistencije, a to je uspon i beskrajno nadilaženje samog sebe u ljubavi prema Bogu. Kao što je pakao mogućnost vječne udaljenosti od Boga, tako je nebo mogućnost vječnog zajedništva s Bogom gdje je najviša radost, mir i blaženstvo. Zapravo, za Isusa Krista to nije mogućnost, nego je stvarnost koja nikada neće prestati jer „njegovom Kraljevstvu neće biti kraja“. Ukoliko je Crkva Kristovo Tijelo, onda se može slobodno reći da je i Crkva upravo Kristovim zaslugama smještena Bogu zdesna. To je ideja i bit Crkve, da kao Tijelo Kristovo uvijek slijedi Njega. Biti član Crkve, odnosno kršćanin, ne znači samo biti formalno kršten, otići nedjeljom na misu iz tradicije ili obavljati neke druge rituale, nego to znači božanskom ljubavlju ljubiti svakog čovjeka jer je to jedini put prema beskrajnom uspinjanju k onoj punini koju je Isus Krist svojim Uzašašćem ispunio.
Autor: Josip Cota
Quelle: www.laudato.hr