Emanuel. Bog s nama.
To je istina vjere i stanje svijesti koje pokušavamo probuditi u sebi. Povjerovati u taj dio kršćanskog načina ispovijedanja vjere u živoga Boga. Boga koji je prisutan. Boga koji je blizu. Takvo stanje znači drukčije razmišljanje, drukčije ponašanje i drugačije srce.
Stalno govorimo o vremenu došašća i o božićnom vremenu. Ja bih radije malo razmišljao o stanju došašća i božićnom stanju. Kad govorimo o vremenu, vrijeme je nešto što bude i prođe. Jedno vrijeme odlazi u prošlost, a drugo stupa na snagu. Vremena se mijenjaju. U liturgijskoj godini pronalazimo također ‘vremena’. Tako se u došašću pripremamo za Božić, kroz korizmu se pripremamo za Uskrs, pa imamo božićno vrijeme, uskrsno vrijeme, vrijeme kroz godinu…
Stanje na koje nas poziva vrijeme došašća je stanje budnosti. U tom stanju budnosti smo pozvani iznova osjetiti Božju prisutnost. Ne kao da se Bog ne bi rodio i drugim danima osim onog 25. prosinca, pa baš moram pričekati taj dan i taj dan se dobro najesti i napiti u to ime. Ne kao da bi valjalo biti budan samo kroz ovo vrijeme došašća, ustajati se na zornice samo pred svetkovinu Božića ili ukrašavati naše domove i mjesta samo u ovo vrijeme. Ako razmišljamo o stanju budnosti, onda radije pođimo u onom pravcu gdje ćemo doživljavati i proživljavati Božju prisutnost kao Ilija koji je zakrio svoju glavu kad je osjetio kako dolazi blagi lahor ili kao Mojsije koji je izuo svoju obuću pogođen sviješću i spoznajom da je Bog tu ili kao učenici na putu u Emaus koji prepoznaše Gospodina u lomljenju kruha.
Emanuel. Bog s nama. To je istina vjere i stanje svijesti koje pokušavamo probuditi u sebi. Povjerovati u taj dio kršćanskog načina ispovijedanja vjere u živoga Boga. Boga koji je prisutan. Boga koji je blizu. Takvo stanje znači drukčije razmišljanje, drukčije ponašanje i drugačije srce. Upravo ono što označava riječ metanoia. Duboka promjena srca, korjenita promjena naših misli i životni zaokret. Početi živjeti život koji je pogođen Božjom prisutnošću. Došašće nije vrijeme koje dođe i prođe. Došašće je način života. Božić nije samo vrijeme koje dođe i prođe. Božić je način života. A tek Uskrs! Uskrs nije jednogodišnja svečana proslava Kristova uskrsnuća. Uskrs je način života. To je stanje u kojem živim svjestan Božje pobjede, svjestan Božje jakosti i Božje veličine. Naša liturgijska vremena su, svakako, poziv – progledati.
Priča kaže da su profesori u jednoj školi za njegovateljice u završni ispit uvrstili kao zadnje pitanje nešto što se nije moglo pronaći u udžbenicima. Zadnje pitanje je glasilo: Kako se zove čistačica u našoj školi? (Dovoljno je navesti samo ime). Učenici su se zbunjeno pogledavali. Znali su kako izgleda. Znali su da je to bila visoka žena, srednjih godina, crne kose… Ali nitko se nije uspio sjetiti njezinog imena. Doduše, ne sjetiti, jer bi to značilo da su ga nekad čuli. Nisu nikad ni pitali. Ali, pitali su se otkud to pitanje. Odgovor koji su dobili im je govorio o smislu njihove škole. Učenici u toj školi su učili kako njegovati druge ljude. Kako njegovati ljude, ako pored nekih prolazimo kao da ne postoje, a prema drugima trčimo ne bismo li im pomogli. Znači da nam nisu svi isti… A njegovati nekoga ponekad znači samo uputiti osmijeh ili znati nečije ime, pokloniti nekome minutu svoga vremena…
Tu se negdje krije i poruka došašća i poruka Božića. Bog nam dolazi poručiti da smo svi isti, da smo mu svi jednako važni. Poruka je i u tome da mi preispitamo gledamo li mi na takav način druge ljude? Jesu li nam jedni važniji, dok drugima ne znamo ni ime. Bog uvijek iznova poručuje da je ime svakoga od nas zapisano u Njegovim dlanovima. Bog uvijek iznova izgovara onaj svoj famozni Govor na gori gdje naprijed, na prva mjesta, stavlja one kojima ne znamo ni imena. Siromašne, gladne, ožalošćene, progonjene…
Neki dan šetam gradom i čujem čovjeka kako nešto pita. Zaustavim se, a njegova iduća rečenica je bila: Hvala ti što me doživljavaš kao ljudsko biće. Reče da se nitko ne obazire na njega. Ljudi prolaze pored njega kao da ne postoji i kao da njegov glas uopće nema zvuka. Bešuman. I to je poruka došašća i Božića. Primjećivati Božju prisutnost u ljudima oko sebe. Možda si i ti Božja prisutnost za nekoga od njih. Možda je tu značenje onoga: Približilo se kraljevstvo nebesko. Možda je i sam Bog na dohvat ruke.
Živjeti došašće znači disati Božju prisutnost. Živjeti došašće znači biti pažljiv na Božje znakove. Živjeti došašće znači učiti slušati. Zastani. Pogledaj. Poslušaj. Emanuel – Bog s nama. Na dohvat ruke…
fra Željko Barbarić | Bitno.net