Beschreibung
Odmah po dolasku za glavnog urednika „Žive zajednice“ (1994.), mjesečnika hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj, Anto Batinić je uveo komentatorsku kolumnu pod nazivom MOTRISTE, koja se tako zvala do kraja (2002.). U toj kolumni obuhvatio je u međuvremenu mnoge i različite vidove hrvatskoga iseljeničkoga života i djelovanja u ovoj zemlji, kao i njihova odnosa prema domovini, vjeri, Crkvi, Njemačkoj, ratu, miru, vjerskom životu… Bilo bi zaista šteta da se ti prilozi nisu skupili u jednu knjigu. Oni su svojevrsna kronika (duhovna, kulturalna, religiozna, nacionalna) o jednom teskom i prijepornom vremenu i ljudima izvan doma i domovine, a često i bez doma i domovine.
Bez obzira sto kolumne obiljezava vremenski trenutak u kojem su pisane, one nisu samo izraz tog trenutka, nego ga nadilaze. One ne označuju novinski prilog s određenim rokom trajanja, nego su i sada svježe i čitljive. Naprotiv, s vremenskog razmaka su još zanimljivije, jer se autor izlozio stvarnoj opasnosti da ga svatko „pročita“, da se zorno vide ne samo njegovi pozitivni i uspjeli nego i negativni i promaseni pogledi.
Te kolumne su u knjizi poredane sadržajno, a ne kronoloski, i to u tri poglavlja te s predgovorom: Prvo poglavlje S Bogom na putu ima dvije cjeline pod naslovima Vrelo identiteta i Medijsko navješćivanje Evandjelja. Drugo poglavlje U tuđini kao kod kuće ima također dvije cjeline s naslovima Maslina je neobrana i Razočarana dijaspora. Treće poglavlje Nikad više rata ima četiri cjeline: Pomirenje, Vukovarski zalazak sunca, Naša Bosna i Druga Hrvatska.
Najduhovnije i najteološkije je svakako prvo pogavlje. Autor se suočava i s jednom od najizazovnijih dimenzija suvremenog kršćanstva, s medijskom stranom navješćivanja Evanđelja. „Najiseljeničkiji“ dio knjige je drugo poglavlje, a sam njegov naslov kaže da se naši iseljenici i radnici osjećaju u tudjini – kao kod kuće.
Najpolitičkiji dio knjige jest cijelo treće poglavlje Nikad vise rata, te cjelina Razočarana dijaspora. Autor se tu pokazuje vrlo objektivnim, realističnim i neovisnim promatračem stanja u domovini, u Hrvatskoj i BiH, a u kritici ne štedi nikoga, pa ni najviše nositelje i predstavnike vlasti, bez obzira na njihovu stranacku pripadnost i eventualne zasluge. U tim člancima do velikog izražaja dolazi njegova novinarska pronicljivost, hrabrost i neovisnost. Svatko tko god vrši javnu funkciju, podložan je kritici, bio to predsjednik države, biskup, župnik, kapelan ili kakav stranački predstavnik u dijaspori.
Najtužniji i najosjećajniji dio knjige čine prilozi u cjelinama Pomirenje, Vukovarski zalazak sunca i Naša Bosna.
Ova je knjiga izvanredan prilog za upoznavanje i proučavanje hrvatske dijaspore, s njezinim pozitivnim i negativnim značajkama. Ona ima i ljetopisnu vrijednost, osobito u tih osam iseljeničkih godina. Otud i naslov knjige Dijasporske godine. Taj izraz za hrvatsko iseljeništvo rabi se tek desetak godina. Zato se te godine, sa svim onim sto su donijele i domovini (Hrvatskoj i BiH) i iseljeništvu, mogu nazvati dijasporskima.
